LGBTIQ osobe, nisu prihvaćene ni unutar porodice

 Emina Bošnjak, dugogodišnji borac za ljudska prava, izvršna direktorica sarajevskog Otvorenog centra, još je jedna u seriji mladih i snažnih žena Bosne i Hercegovine sa kojom smo razgovarali. Sa Eminom smo razgovarali o položaju LGBTQ+ osoba u društvu, poteškoćama sa kojma se svakodnedno susreću u Bosni i Hercegovini, problemima na koje nailaze i još mnogo toga. 

"U generalno lošoj socio-ekonomskoj situaciji, u moru problema svakodnevne egzistencije, kršenja prava različitih marginaliziranih društvenih grupa, uključujući prava LGBTI osoba, bivaju često viđena kao nešto od „drugorazredne“ važnosti. Međutim, ono što mi uvijek naglašavamo jeste da borba za bolji, kvalitetniji život svih građana/ki BiH ne isključuje niti treba isključivati i zanemarivati borbu za najranjivije", kazala je Bošnjak

Izvor: Sarajevski otvoreni centar

PFE : Emina, Sarajevski otvoreni centar se već dugo godina bavi poboljšanjem položaja LGBTQ+ osoba u društvu. Šta je još uvek najveća kočnica? 

BOŠNJAK: Da, Sarajevski otvoreni centar radi već desetljeće na poboljšanju položaja lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba u Bosni i Hercegovini. Radimo direktno za i sa LGBTIQ zajednicom kroz psihosocijalno i pravno savjetovanje, jačanje i građenje LGBTIQ pokreta, zatim kroz zagovaranje za izmjene zakona i javnih politika koje vode ka kvalitetnijoj zaštiti prava LGBTI osoba, te ravnopravnosti u bh. društvu. Poseban dio našeg rada je usmjeren ka senzibilizaciji i podizanju kapaciteta i nivoa znanja različitih aktera/ki o položaju i pravima LGBTIQ osoba – od policije, preko socijalnih radnika/ca, javnih službenika/ca, političara/ki – a sve s ciljem da se sve adekvatne zakonske i promjene u javnim politikama koje iznesemo u praksi mogu i provoditi. Treći, i možda najvidljiviji dio našeg rada se fokusirao na razumijevanje i komuniciranje identiteta, prava i svakodnevnice LGBTI osoba. To smo radile/i kroz brojne javne kampanje, festivale, umjetnost, aktivističke akcije tokom proteklih 10 godina. Dosta je bilo otpora našem radu s raznih strana. Od homofobnih i transfobnih individualnih stavova raznih pojedinaca/ki s kojima smo kroz naš rad dolazile/i u susret, do opće inercije ka mijenjanju društvene klime jer je preovladavajuće mišljenje da se u našoj državi slabo šta može promijeniti, a pogotovo kroz rad civilnog sektora i aktivizam. Međutim, svega toga smo bile/i svjesni i na početku našeg rada i s time smo računale/i i razmišljale/i strateški kako se nositi i boriti protiv svega toga. Vrlo je izazovno raditi na promjeni statusa jedne društvene grupe, pogotovo grupe koja je donedavno bila nevidljiva u društvu zbog velikog rizika od stigmatizacije, nasilja, diskriminacije i odbacivanja, naročito u situaciju u državi koje je mlada demokratija, i koja se mora nositi s brojnim problemima u ekonomiji, borbi protiv korupcije, odlasku ljudi iz države i vrlo neefikasnim političkim sistemom. 

PFE: Šta navodiš kao najveći uspeh SOC-a do sada? 

BOŠNJAK: Tokom proteklih deset godina, uspjeli/e smo ostvariti brojne rezultate, od izmjena Zakona o zabrani diskriminacije i krivičnih zakona, do ostvarenog napretka među javnih službenicima koji polako, ali sigurno počinju da rad na LGBTI pravima prihvataju kao dio svog posla. Zajednica LGBTIQ osoba, ali i oni koji nas podržavaju je sada već ozbiljna snaga. Međutim, kao najveći uspjeh SOC-a bih izdvojila činjenicu da smo rad na LGBTI pravima i položaju LGBTIQ osoba učinile/i „popularnim“, i to ponajviše govori o promjeni svijesti u javnosti. Pod tim primarno mislim na to da smo kroz naš hrabar, istrajan i promišljen pristup uspjele/i razriješiti neke od inicijalnih prepreka bavljenja LGBTIQ aktivizmom, i time smo utrle/i stazu za nove aktiviste/kinje. Prije deset godina, SOC je bila skoro pa jedina ekipa koja se bavi ovim pitanjima, a danas postoje brojne organizacije civilnog društva, neformalne grupe, inicijative i individue koje rade na različitim aspektima položaja i prava LGBTI osoba. 

PFE: Zbog čega se, po tvom mišljenju, društvo u BiH protivi Paradi ponosa? 

Izvor: Sarajevski otvoreni centar  

BOŠNJAK: Konzervativna društva teže tome da održe postojeću situaciju uprkos činjenici da interpretacije vrijednosti, odnosa i realnosti življenja koju proizvode često moraju biti nasilno održavani, i da rezultuju neravnopravnim položajem za manjine koje se ne uklapaju u te odnose i/ili propituju značenja tih vrijednosti. S druge strane, ako govorimo o rodnoj ravnopravnosti, onda čak više i ne govorimo o manjini koja ja talac tih odnosa moći; govorimo o ženama koje u BiH čine više od polovine stanovništva. Većina današnjih političkih aktera/ke u BiH – barem oni koji imaju najviše moći - svjesno ili nesvjesno podržava konzervativne i tradicionalne vrijednosti. Povorka ponosa je trn u oku svim tim konzervativnim nastojanjima, ona glasno govori o negativnim posljedicama nasilja, nejednakosti, ukazuje na proturječnosti heteronormativnosti i patrijarhata, a pokazuje da se porodica i identitet mogu graditi na drugačijim osnovama, uz razumijevanje, ljubav i poštovanje, a da to nije vezano za etno-nacionalne kategorije. 

PFE: Nažalost, svesni smo da su se kršenja ljudskih prava u BiH na neki način relativizirala, zbog čega je to tako? 

BOŠNJAK: Naša svakodnevnica je već odavno, i tu mislim na građane/ke BiH, ispunjena različitim i brojnim oblicima kršenja ljudskih prava. Nismo jedinstveni po tome, ali očigledan nedostatak adekvatnih reakcija institucija – i tu ne mislim samo na one koje se direktno bave ljudskim pravima, već na sveukupni institucionalni okvir jer svaka institucija ima ulogu da zaštiti prava i obezbijedi nesmetano uživanje prava i sloboda, od političkih i građanskih pa sve do socijalnih i ekonomskih – stvara okruženje u kojem se malo ko osjeća slobodno i kao građanin/ka, te da može dobiti zaštitu i pravdu. U generalno lošoj socio-ekonomskoj situaciji, u moru problema svakodnevne egzistencije, kršenja prava različitih marginaliziranih društvenih grupa, uključujući prava LGBTI osoba, bivaju često viđena kao nešto od „drugorazredne“ važnosti. Međutim, ono što mi uvijek naglašavamo jeste da borba za bolji, kvalitetniji život svih građana/ki BiH ne isključuje niti treba isključivati i zanemarivati borbu za najranjivije. 

PFE: Koji su trenutni projekti SOC-a, na sta ste trenutno najviše fokusirani? 

Izvor: SOC

BOŠNJAK: Sarajevski otvoreni centar je nedavno usvojio novi strateški pristup našeg rada za naredne tri godine. Njime se opredjeljujemo za rad na rodnoj ravnopravnosti i ljudskim pravima LGBTI osoba širom države, a pogotovo u manjim zajednicama i van Sarajeva. Pitanja kao što su istospolne zajednice, prava trans osoba, regionalizacija psiho-socijalne podrške za LGBTI osobe i njihove porodice, seksualna i reproduktivna prava LGBTI osoba i žena, sloboda okupljanja, usklađivanja privatnog i profesionalnog života, zapošljavanje i prava žena u oblasti rada će biti u našem fokusu. Istovremeno, pratimo situaciju koja se dešava na terenu, i na svu sreću imamo dovoljno kapaciteta i resursa da možemo adekvatno reagovati i na nove trendove i pojave kršenja ljudskih prava LGBTI osoba i žena.  

PFE: Poznate su stigme i stereotipi koji se vežu za LGBTQ+ osobe, međutim čak i unutar LGBTQ+ zajednice postoje stereotipi vezani za biseksualne osobe, poput “neodlučni”, ”biseksualna žena će na kraju završiti s muškarcem”, “da su biseksualne osobe strejt i samo isprobavaju”. Zbog čega je to tako i kako to da se prevaziđe? 

BOŠNJAK: Ovo je vrlo zanimljivo pitanje. Na naučene, binarne obrasce razumijevanja spola, roda i seksualnosti nažalost, nisu imune ni same LGBTI osobe. Gdje god pogledate, kroz uobičajene načine odgoja djece, preko obrazovanja, medija, sve poruke koje dobijamo kao pojedinci/ke uče nas da su spol, rod i seksualnost binarne kategorije. Činjenica da je neko lezbejka ili gej, ne mora nužno značiti da automatski prihvataju razumijevanje spola, roda i seksualne orijentacije kao spektra već se često pozicioniraju i dalje na toj binarnoj liniji. To, naravno, nije istina za one koji promišljaju o ovim pitanjima na nekom apstraktnijem nivou, i nisu samo zadovoljni/e razumijevanjem i smještanjem vlastite seksualnosti u neke nove kutije. Nije greška sebe smjestiti u neku kutiju ili identitarni odjeljak, ali je pogreška oslanjati se samo na vlastito iskustvo seksualnosti i projicirati ga na druge. Biseksualne osobe narušavaju novi poredak u kojem su se lezbejke i gej muškarci pronašli (a i sam taj proces zna biti težak i bolan) jer za njih spol osobe nije ključan faktor seksualne, romantične i emotivne privlačnosti. Stoga, veliki je zadatak pred LGBTI pokretom da se bavi pitanjima seksualne orijentacije kroz razumijevanje biseksualnosti, panseksualnosti i nebinarnosti roda. Sve su to validni identiteti i iskustva, i ma koliko same lezbejke i gejevi prolazili težak put ka vlastitom i tuđem prihvatanju njihovih lezbejskih i gej identiteta, odgovor leži uvijek u otvorenosti uma i srca. 

 PFE: U kratkim crtama, kako bi društvu objasnila, koja se prava narušavaju LGBTQ+ osobama? 

IZVOR : SOC

BOŠNJAK: Najkraći odgovor bi bio – razna i mnogobrojna. Međutim, da bi se što bolje razumjelo narušavanje prava, potrebno je i dalje ilustrirati sliku položaja LGBTI osoba u današnjoj BiH. Ukoliko gledamo samo probleme koji su vezani za seksualnu orijentaciju, rodni identitet i izražavanje, onda mogu govoriti o problemima neprihvatanja LGBTIQ osoba unutar porodice, od koje – pored očekivane emotivne podrške – često ovise i finansijski. Posljedice neprihvatanja variraju od toga da pogotovo mladi pronalaze emotivnu podršku i povezanost kroz druge forme (ono što često nazivamo „drugom porodicom“) što upućuje na važnost i potrebu održavanja kontakta, druženja, sigurnog prostora i razmjene informacija unutar LGBTIQ zajednice i podržavatelja/ki. Neprihvatanje unutar porodice često eskalira i poprima i različite oblike nasilja, kao što je psihološko, emotivno i fizičko nasilje i zlostavljanje. Koliko je porodica bitna, govori i studija Vrijednosti u BiH Prikaz rezultata Europske studije vrijednosti 2019. Rezultati istraživanja vrijednosti (individualne procjene važnosti koju u životu građana/ki BiH imaju kategorije kao što su porodica, prijatelji i poznanici, slobodno vrijeme, religija i politika) pokazuju da je za 97.7% građana/ki BiH porodica najznačajniji aspekt. Iz nesklada u visokom stepenu društvenog vrednovanju porodice i nedostatka podrške za LGBTIQ osobe/nasilja unutar njihovih porodica, proizilazi i problem prihvatanja vlastite seksualnosti i identiteta kod LGBTIQ osoba. Ovi problemi se dodatno usložnjavaju za transrodne i interspolne osobe koje imaju administrativne i medicinske prepreke u uživanju svojih prava i adekvatnog kvaliteta života ili recimo za mlade LGBTIQ osobe koje žele da sklope istospolno partnerstvo. S druge strane, svi strukturalni problemi s kojima su i cis/hetero osobe suočene: slab kvalitet obrazovanja, nemogućnost pronalaska adekvatnog posla, nezaposlenost, ne zaobilaze ni LGBTIQ osobe već se amplificiraju homofobijom/transfobijom u društvu i njima izazvanim osjećajima izolovanosti, neuključenosti i neprihvatanja u glavne tokove društva, koji nerijetko rezultuju mentalnim poteškoćama kao što su anksioznost i depresija. 

 PFE: Sa kojim problemima ste se susretali tokom organizovanja Parade? 

BOŠNJAK: Ako govorim o prvoj Povorci ponosa, iz ove perspektive se uglavnom sjećam logističkih zahtjeva organizacije, te političkih pritisaka na prvi Organizacioni odbor koji su postajali sve jači kako se Povorka bližila. Budući da je o svim pitanjima vezanim za Povorku odlučivao Organizacioni odbor, koji se sastojao od petnaestak osoba, bile su to slatke muke i izazovi u koordinaciji i odlučivanju, a onda i u samoj pripremi brojnih aspekata organizacije Povorke: od teme, do glavnih poruka, rute, komunikacije sa zajednicom, i javnosti, drugim podržavateljima/kama, policijom. Politički pritisak, i rad na tome da smanjimo i uklonimo rizik da se desi nasilje prije, tokom i poslije Povorke su bili najizazovniji, međutim, tada smo odlično odgovorile/i na sve te izazove. Naša LGBTI zajednica i svi koji nas podržavaju su bili zaslužili da dobiju Povorku kakva se i desila, šarena, vesela i opuštena. 

 PFE: Mnogi kažu kako bi se legalizacija istospolnih brakova, trebala odlučiti referendumom, da li je ispravno i fer da o pravima koja bi trebala biti zagarantovana svima, odlučuje ostatak društva? 

BOŠNJAK: Ako pogledamo historiju napora za ravnopravnost žena, možemo slobodno reći da nikakvi referendumi ne bi donijeli feministički napredak: za sve ovo što danas uživamo kao žene, možemo isključivo zahvaliti predanoj borbi feministkinja. Da se pitalo referendumom o pravu glasa za žene, samo bi muškarci odlučivali o tome, i ne bismo bile danas tu gdje jesmo. Ovo pogotovo vrijedi za LGBTIQ aktivizam i pojedinačna pitanja od važnosti za prava LGBTI osoba. Našim ustavima je jasno, razumno i sa pravom, navedeno šta su pitanja o kojima se može odlučivati na referendumu. Pitanja o ljudskim pravima nisu švedski sto da se bira šta može, a šta ne. Nismo ni o heteroseksualnom braku odlučivali na referendumu, zašto bismo onda to pravilo primjenjivali na istospolne zajednice/brakove. Ovo je prvenstveno argument protivnika istospolnih zajednica, protivnika ravnopravnosti LGBTI osoba, koje vlastitu homofobiju i transfobiju pokušavaju zamaskirati alatima direktne demokratije. Voljela bih da te osobe onda vlastiti život, svoju seksualnost i identitete ostavljaju na volju narodu, ako već imaju žarku želju za time.  

PFE: Zbog čega društvo, po tvom mišljenju, i dalje ima predrasude po pitanju LGBTQ+ zajednice? 

Izvor : SOC

BOŠNJAK: Vjerujem da sam donekle dala odgovor na ovo pitanje kroz razgovor o otporu prema Povorci, kao i o glavnim problemima s kojima se LGBTIQ osobe suočavaju u bh. društvu. Većina naših hetero/cis sugrađana/ki nije imala priliku da upozna LGBTIQ osobe koje otvoreno žive svoje identitete, te zbog načina na koje su LGBTIQ osobe predstavljene ili još konkretnije zbog nedostatka adekvatne reprezentacije LGBTIQ osoba kroz obrazovanje i diskurs u glavnim javnim tokovima, stereotipi i predrasude prema LGBTIQ osobama se nastavljaju širiti i množiti. Stečene predrasude je iznimno teško iskorijeniti, a pogotovo ako postoje određene grupe u društvu koje produbljuju te stereotipe, a koje mogu imati neku korist od toga da se LGBTIQ osobe i dalje predstavljaju kao „bolesne“, „nastrane“ i „neprirodne“, i dalje insistiraju na takvom predstavljanju LGBTIQ osoba jer znaju da će onda LGBTI osobe javno i politički biti nepodobne i moći poslužiti za političko pozicioniranje i političke poene. 

PFE: Srbija dobija zakon o istospolnim zajednicama, šta mislis kada će taj korak napraviti BiH? 

BOŠNJAK: Federacija BiH je otprilike na istom stadiju razvijanja zakona o istospolnim zajednicama, i čini mi se da bi neki vremenski okvir usvajanja tog zakona mogao biti vrlo sličan. Koraci koje je Vlada FBiH već poduzela, te uključila i SOC u sam proces je ohrabrujući. Nezahvalno je davati previđanja koja će zavisiti od političke volje nakon što se ovaj nacrt zakona nađe u vladinoj/parlamentarnoj proceduri, ali dosadašnji koraci koje je Vlada FBiH poduzela daju mjesta za optimizam da ćemo u narednih par godina imati zakon koji reguliše prava i obaveze istospolnih partnera/ica. Ono što me rastužuje jeste činjenica da u Republici Srpskoj još uvijek nema jasnih koraka ka usvajanju sličnog zakona. 

PFE: Za kraj, koju poruku bi poslala sugrađanima koji su protiv LGBTQ+ osoba? 

BOŠNJAK: Mislim da je dosta njih „protiv“ LGBTI osoba na nekom apstraktnom nivou. Kako neko može biti protiv živuće osobe samo zato što pripada bilo kojoj društvenoj grupi? Uvijek sam tu za otvoren razgovor, a vjerujem da bi nakon razgovora sa mnom drugačije razmišljali o LGBTI osobama, te bi imali sasvim drugu perspektivu za sva pitanja o svojoj i tuđoj seksualnosti.

Copyright© Sva prava su pridržana. Tekstovi, isječci iz tekstova, fotograije, slike, grafike i animacije zaštićene su autorskim pravima. Za korištenje tih podataka potrebna je prethodna suglasnost autora bloga.